Namjerno usredotocene

{Naša djeca}… hoćemo li im reći?

  Spustio se na prstima niz stepenice malo prerano prije nekoliko jutara, još uspavanog pogleda, posrčući i žmirkajući išao je do moje kupaonice. Bez “Dobro jutro!” . Bez drame. Bez nakićenog govora.

Samo je ušao do mene i zapravo prošaptao u moje uho: “Mislim da želim postati misionar kada odrastem.”  Vjerujem da je taj dječak to uistinu mislio i samo sam znala da će to biti velik dan.
A tada je brzo pograbio svoju mlađu sestru i stisnuo joj glavu. Haha.
Tako prolaze moji dani usred ovog roditeljskog putovanja.  Jedan korak naprijed, dva nazad. Stalno izražavam slavljenje, a onda svoj ponos i poniznost nosim do podnožja križa. Bit ću iskrena, bolje bi mi bilo da samo trajno ostanem pod križem.

Oni su ljudi. Stvarni, živi ljudi za koje je Bog nekako zamislio da bi bilo dobro povjeriti ih mojoj brizi za ovo kratko vrijeme na zemlji. I većinu dana to mi izaziva probijanje vrućeg znoja. Doslovno. Oni su energični i žive glasnije od većine djece mojih prijateljica, a ja samo znam da će oni tu svoju strastvenost jednoga dana kanalizirati u velike odlike vodstva (molim te, Isuse, neka bude tako). Ali do tada, ovih četvoro me drže na koljenima.

Postoji vrijeme kao što je ovo koje me navodi da poštujem svoju majku na način na koji sam to trebala činiti davno, davno prije. Ona je sama podizala četvoro djece nekoliko godina kao samohrana majka – i ne sjećam se da je bar jednom bila  znojna. Heh.

1984

{moja draga mama i nas četvoro ~ frizure iz 80 – ih …}

Ne sjećam se mnogih stvari, zapravo.
Ne sjećam se velike kuće ili “markirane” odjeće.
Ne sjećam se hrane za sladokusce ili modernih automobila.
Ne sjećam se fantastičnih obiteljskih izleta ili čestih posjeta trgovačkom centru u potrazi za najnovijim uređajem.
Ne sjećam se otkačenih rođendanskih zabava ili dopuštenja da činim sve one smiješne stvari (neodgovorne) koje sam htjela učiniti.

Jer ove se stvari nisu uvijek događale. I ja sam zahvalna zbog toga.

Jer način na koji pridobivamo svoju djecu za Isusa ne uključuje dugačku listu stvari koje si možemo nabaviti, naše društvene statuse ili našu stalnu opsjednutost samozahvalnošću.

Čega se sjećam?

Nježnog, nježnog glasa koji se rijetko podizao. Nade spomenute u nesigurnim vremenima. Njene Biblije označene i često otvarane. Očajnih molitvi u tihim kutevima. Ohrabrujućih bilješki, piknika na kućnom prilazu, himni pjevanih u falšu, prstiju koji su radili do kasnih noćnih sati i pribranosti koja je otkrivala takav mir u u njenom srcu. Postojane, vjerne, nesebične ljubavi, često neopjevane i neprepoznate još dugi niz godina. 

I sjećam se imena Isus na njenim usnama. Imali smo to i znali smo da smo najbogatija djeca na svijetu.  
A ja se pitam … hoću li im reći?

Hoće li moja djeca čuti istinu o tome tko je Isus, iz dana u dan, čak i kada je djevojčica u bratovom stisku i večera gori na peći?
Hoće li čuti kako nježno šapućem Njegovo ime kada sam napeta da cvilim i kritiziram i gubim stoti put u istom danu?
Hoće li me čuti da govorim o Životu i Svjetlu u sigurnosti našeg nebeskog doma ili ću se predati ovom napučenom, glasnom svijetu koji me čini samo oznojenom i umornom?

Nisam pozvana u selo u Africi, ali sam pozvana biti misionarkom u svojoj vlastitoj kući u ovom kritičnom i prolaznom razdoblju. I milošću Božjom, ova će misija podignuti drugu misiju, a ova opet sljedeću i ovo – OVA, umorna mama – je Kraljevstvo Božje i vrijedno je svake oznojene žrtve.

Toliko je toga za reći im, a tako malo vremena. Najveći dar koji možemo dati svojoj djeci?

Recite im. I recite im ponovo.

 ”…nećemo kriti djeci njihovoj,
predat ćemo budućem koljenu:
slavu Jahvinu i silu Njegovu,
i djela čudesna što ih učini.”
“…da sazna budući naraštaj,
i sinovi koji će se roditi
da djeci svojoj kazuju
da u Boga ufanje svoje stave 
i ne zaborave djela Božjih,
već da vrše zapovijedi njegove.
~ Psalam 78:4, 6-7

Do Njegovih nogu,
 

Leave a Reply

Your email address will not be published.Required fields are marked *