Uskrs

Kako ne živjeti u žaljenju zbog grijeha


Kako ne živjeti u žaljenju zbog grijeha
Prošli sam tjedan slomila sama sebi srce jer nešto nisam učinila. I premda je sve u meni željelo jednostavno sve zaboraviti, shvatila sam da ako vam dopustim vidjeti stvarnu mene, razotkrivenu, sebičnu mene, to će vas više inspirirati nego bilo kakva lažna ja – „ona koja uvijek donosi odluke koje proslavljaju Isusa“.

Prošle večeri, moj muž i ja stajali smo u redu u našem omiljenom meksičkom restoranu. Razmišljala sam što ću naručiti, kada je ušetao beskućnik.
Moram se malo vratiti unazad i nešto vam reći o sebi.
Zaista imam srce za beskućnike. Ne znam zašto, ali ja sam zaista osoba koja čak i u svom autu ima pripremljene male paketiće za beskućnike. I uvijek im želim dati novac… I ljudi mi govore da sam luda jer će oni to potrošiti na … No ipak, ja sam takva osoba.
I tako, naručila sam svoj burrito, a onaj je beskućnik ušao i pristupio dvjema lijepim studenticama, koje su stajale u redu iza mene.
Opet se moram malo vratiti nazad i reći vam što se događalo u meni kada sam vidjela te dvije studentice.
Ušle su u restoran poslije nas – mlade, samopouzdane, bezbrižne, plavokose. I u meni se dogodio taj trenutačni, podsvjesni krik ljubomore. Nije stvar u tome da bih željela ponovno biti studentica – ne, hvala. Čak niti ne želim dugu, plavu kosu. No, u meni se zasigurno odvijalo neko uvrnuto uspoređivanje, koje me baš uvijek dovede do krivih izbora.
I tako, naručivala sam svoj burrito, s podsvjesnim osjećajima ljubomore zbog djetinjastog uspoređivanja, razmišljajući kako ne želim sir ili umak jer, znate, pokušavam sada jesti zdravije… i tada je ušao beskućnik. Pristupio je studenticama i zamolio od njih novac. Odbile su ga s polugađenjem i određenim strahom.
Tada je prošao pored moga muža i mene te pristupio ženi ispred nas u redu.  Rekla je „ne“ s jasnim gađenjem. A onda je išao od stola do stola, moleći ljude za novac. Netko iz reda javio je gospođi iza pulta što se događa, a ona je pozvala mišićavog tipa da „isprati“ beskućnika van.
A znate li što sam ja učinila dok se sve to događalo? Jedno veliko ništa! Stajala sam tamo uključena, ali potpuno tiho cijelo vrijeme. Zapravo, tiho sve dok mi se nije studentica obratila: „Ne mogu vjerovati da je došao ovamo po novac!?“ A ja sam rekla: „Da. ‘Ajde da je na parking Walmarta, ali ovdje?!“ Da. Tako sam rekla. I željela sam to izbrisati iz ovog članka otprilike 82 puta. Ali ja sam, po prirodi grešna i pod utjecajem kulture, ispustila tu smiješnu izjavu iz svojih usta, uz svo osuđivanje koje bi svijet mogao očekivati. Što se to upravo dogodilo?
Sjeli smo jesti, a ja sam osjećala mučninu. Doslovno. „Što sam to učinila?“, rekla sam. „Trebala sam nešto učiniti. Isus bi nešto učinio.“ „Što misliš da bi Isus učinio?“, upitao je moj muž. „Ne znam. Ali znam da bi tom čovjeku dao više od hladnog slijeganja ramenima.“
Kada smo izašli iz restorana, vozili smo se po tom dijelu grada, tražeći tog čovjeka. Ali nismo ga više vidjeli. Mogućnost je bila izgubljena. A ja sam se sama sebi gadila.
Sljedeći dan prolazila sam u mislima kroz tu situaciju, pitajući Gospodina što sam mogla drugačije učiniti. Zamišljala sam taj isti događaj, ali ovaj put sam u mislima prišla tom čovjeku i rekla nešto poput: „James! Hej, jesi li gladan? Čekaj da ti naručim quesadillu.“
Došla sam pred Gospodina i plakala, jecala, priznavajući da sam bila baš poput Petra kada je zatajio Isusa. Rekla sam Mu da mi je tako žao za propuštenu priliku. Molila sam Ga da mi da više šansi da naučim ljubiti one koji su odbačeni od svijeta. Priznavala sam kako mogu biti sebična i strašljiva. I molila sam Ga da mi oprosti.
I znate li što je On učinio? Govorio je mojoj duši sasvim jasno: „Primi moju milost, Lara. Primi.“ I bilo je to poput ozdravljujućeg ulja koje je po meni teklo. Duboko sam uzdahnula i prošaputala: „Primam, Gospodine. Primam.“ I sram je jednostavno nestao.
Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici.
(Rimljanima 5: 18-19)
Isus je umro da uzme osudu. Da, „trebala“ sam učiniti drugačije. Trebala sam. Osjetila sam Božje vodstvo, ali sam ga odbacila zbog straha od ljudi. Ali – ali! – Isus je umro da uzme moj sram. On je umro da ga uzme!
Nastavit ću predavati sebične strahove i želje, koje se javljaju s vremena na vrijeme. Hoću! U mom braku, u mom roditeljstvu, u mojim prijateljstvima, u mojim ophođenjima s beskućnicima. Dok ne stanem pred Gospodina, nastavit ću pobjeđivati sebe. Ali Gospodin ne upire prstom u mene i ne govori: „Srami se!“ On stoji preda mnom i govori: „Primi moju milost! Tvoja osuda bila je položena na moga Sina. Tvoja osuda zamijenjena je za Njegovu pravednost.“ Kako skandalozno! I primajući Njegovu milost, iznova i iznova, dan za danom, postajem osnažena i inspirirana služiti Mu još jačom odanošću.
Ne znam hoće li mi se opet pružiti baš onakva ista mogućnost. Ali molim da mi Bog iskaže milost da mogu gledati Njegovim očima. Da mogu i vlastito srce gledati Njegovim očima, tako da se mogu pokajati za krivo razmišljanje čim počne – poput uspoređivanja. I da mogu Njegovim očima gledati ovaj slomljeni svijet, prepun slomljenih ljudi.
I što da činimo s našim žaljenjem zbog učinjenog grijeha? Ponizno ga priznajmo, kao ono što i jest – teret grijeha – i tada primimo Njegovu milost. Primimo.

Leave a Reply

Your email address will not be published.Required fields are marked *