Job

Jesmo li duhovno zbunjeni, mudri ili zavedeni?

tea-1090672_1920

Nastavlja se Jobova patnja – nerazumijevanju i optuživanju »prijatelja« dodaje se još i krivi nauk, kriva teologija… Sve vodi prema tome da Job postane potpuno zbunjen.

Naime, Sofar u 11. poglavlju progovara i kaže da je sve jako jednostavno –ako si čist pred Bogom, ako imaš uređen odnos s Njim, ako »srce svoje uspraviš i ruke svoje pružiš prema Njemu« (s.13), ako nema zloće u tebi, ONDA ĆE BITI SVE U REDU… Odnosno, ako nisi u ispravnom odnosu s Bogom, imat ćeš muku i patnju – poput Joba…

Kakva kriva nauka! U svemu tome dobro je što Job ipak nije bio zbunjen i nije pao pod utjecaj te nauke jer bi tek tada bio potpuno slomljen.

U svoj toj njegovoj muci, on ipak ima mudrost Božju u sebi, koja mu daje i snagu da se odupre – i kaže; »U ruci Mu leži život svakog bića i dah životvorni svakog ljudskog tijela.«    (Job 12:13)

Da, sve je u Njegovim rukama – nije to neka matematika, ni crno-bijeli film… On ima razlog za sve, iako mi ne razumijemo puno puta… I iako Job ne razumije, ipak kaže:

»Ali u Njemu mudrost je i snaga, u Njemu savjet je i sva razumnost. Što razgradi, sagradit neće nitko, kog zatvori, nitko ne oslobađa.« (Job 12:13-14)

i »On me ubit’ može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam.« (Job 13:15)

marigold-1148515_1920

Drugim riječima, što god i kako god bilo, ja ću Mu vjerovati – druge nade nemam! To se zove nepokolebljiva vjera! I to je vjera koja je jedina prava, životvorna vjera. To je vjera koju danas moramo imati ti i ja – jer nade druge nemamo.

I u mojoj svakodnevici, a vjerujem isto tako u svakodnevici svih nas, postoje trenutci kada nam puno toga nije jasno – pitamo se možda; »Pa zašto sada to? Pa zar ne piše i u Riječi Božjoj da… »

Da, puno puta, neprijatelj će se pokušati boriti protiv nas i našim oružjem, odnosno Riječju koju je on iskrivio… Naizgled je u pravu… tako piše… ali, u svemu i iznad svega, mi moramo imati stav – ja ću Mu vjerovati bez obzira na sve jer nade druge nemam…

Vjera nije kad »zbrojiš dva i dva« i kada ti je sve jasno… Vjera je upravo onda kada ti više ništa nije jasno, ali NE ODUSTAJEŠ JER ZNAŠ KOME SI POVJEROVALA!

I tada ti je samo jedno važno – kao što je bilo i Jobu – da ostaneš u Njegovoj blizini, da ne izgubiš naklonost Njegovu…

«Samo mi dvoje nemoj učiniti; onda se neću skrivati od lica tvojega. Udalji od mene ruku svoju, i strah od tebe neka me ne plaši. Tad me pozovi, i ja ću odgovoriti; ili ću ja govoriti, a ti mi uzvrati.« (Job 13:20-22)

Spoznaja da sam u Božjoj blizini, da nemam straha od Njega (iako je u meni strah Božji), odnosno od Njegove kazne, spoznaja da me On potpuno prihvaća i ljubi, dovoljna je da me prenese kroz »vatru i vodu«… kroz svaku nevolju… Najgora patnja bila bi u mukama biti bez Božje blizine… I to je ono za što Job moli da mu se ne dogodi. Za to isto molim i ja… Samo to ne!

Dalje vidimo da je Job svjestan kratkoće i muke ljudskog života općenito… i svjestan je koliko je takav ljudski život dragocjen Bogu! To je istina i mudrost koja dolazi od Gospodina – koliko god dugo živjeli na ovoj zemlji, brzo će sve to proći, i neće nitko biti pošteđen nevolje … ALI, to nije sve! Vrijednost naših života vidi se u tome kolika je cijena plaćena za njih – otkupljeni smo krvlju Sina Božjega, Isusa Krista! Otkupljeni od svega ovoga prolaznoga i smrtnoga… !Koliko smo Mu samo dragocjeni!!!

Job tada još nije imao tu spoznaju jer nije imao spoznaju Isusa Krista i zato je 14. poglavlje tako puno njegovih pitanja i djeluje beznadno!

 » Tko će izvući čisto iz nečista? Nitko!« (Job 14:4)

»Ako čovjek umre, hoće li opet živjeti?« (Job 14:14)

»U vreći je prijestup moj zapečaćen i zavezao si bezakonje moje.« (Job 14:17)

»… kao što voda istroši kamenove i bujica spere prah zemaljski, tako uništavaš nadu čovjekovu. Nadvladao si ga zauvijek, i on odlazi; promijenio si mu lice i otpustio ga.« (Job 14:19-20)

Mi znamo danas da je Isus taj koji je našu nečistoću odnio na križ i darovao nam Svoju čistoću i svetost! Znamo da onaj koji u Njega vjeruje, ako i umre, živjet će! Znamo da je sve naše grijehe odnio i bacio na dno mora, da ih se više ne sjeća…! Znamo da nam je On sva nada i da ta nada nikada ne razočarava! I znamo da smo potpuno prihvaćeni, prigrljeni i ljubljeni u Njemu i da nas On nikada neće ostaviti!

Da, znamo više nego Job jer nam je više objavljeno. No, vjerujemo li???

Neka se ta vjera iz naših umova spusti u naša srca i neka nas nosi kroz našu svakodnevicu.

I za kraj našeg tjedna, u 15. poglavlju progovara Elifaz. Zanimljivo je da on Joba optužuje za »šuplju nauku«, napuhnutost i taštinu… I nekako mi se sada javlja ona slika iz Brojeva, kada su Aron i Mirjam optužili Mojsija za duhovni ponos – »I rekoše: »Zar je Gospod doista govorio samo po Mojsiju? Zar nije i po nama govorio?« Ali Gospod je to čuo.  A Mojsije bijaše veoma ponizan čovjek, više no bilo koji čovjek što je bio na licu zemlje.«

I tada smo naučili da vrlo često ljudi optužuju nekoga baš za ono što čuči u njima… I sada je ovdje opet slična situacija – Joba se optužuje za ono što nekako jasno vidimo u njegovim prijateljima – nadmudrivanje i ponos u duhovnim stvarima… Ali jedna stvar koju je Elifaz rekao jasno odzvanja;

»Neka se zavedeni ne pouzdaje u ispraznost, jer će mu ispraznost biti nagrada. Izvršit će se prije svog vremena, i grana mu se zelenjeti neće. Svoj nezreo grozd ko loza će stresti, i cvijet će svoj kao maslina odbaciti. Jer opustjet će zbor licemjerâ, i oganj će proždrijeti šatore podmitljivaca. Oni začnu pakost, a rode bezakonje, i utroba njihova prijevaru sprema.«                                            (Job 15:31-35)

Čuvajmo se duhovnog ponosa i zavedenosti, ostanimo »mali«, a Gospodin neka bude velik!

model-956676_1280

potpis

Leave a Reply

Your email address will not be published.Required fields are marked *